I jos jedan dan prolazi, nista drugaciji od predhodnog...
Ista prica, monotona... tuzna...
Ne ne krivim te za nas rastanak... nisi kriv ti... kriva sam ja sto sam te voljela, i nada koja je u meni zivjela...
Znas vidjela sam te jucer u gradu, vidjela sam da u tim plavim ocima jos uvjek zivi tuga...
Drhtala sam kao malo dijete, zeljela sam da mi budes barem malo blize...

I znas... tvoji prijatelji stalno mi pricaju o tebi, da ti je zao zbog rastanka... ali kazes da je to valjda sudbina...
Pitaju me zasto sam se predala, zasto se ne borim za tebe?! A ja samo cutim, spustim pogled prema tlu...

Sinoc sam gledala nebo posuto zvjezdama, jedna je padala bas kao onda...
Sjecas se...
Rekao si da si pozeljeo da se nikada ne rastanemo...

A danas... danas sam plakala... jer sam shvatila da patimo oboje...
A ni jedno od nas ne cini da promjeni sudbinu...
ja jer se bojim odgovora, a ti...

Mozda bas tako biti mora...

Love you baby :*